Također, film je izbjegao uobičajenu zamku “hrvatskog standarda” – likovi ne govore književnim, suhoparnim jezikom, nego svakodnevnim govorom, s ponekom zagrebačkom ili kontinentalnom notom, ali bez pretjerivanja. To je omogućilo da film gledaju djeca iz cijele Hrvatske, bez osjećaja da im se nameće neki dijalekt. Ledeno doba nije bio prvi sinkronizirani film u Hrvatskoj (prije su sinkronizirani Kralj lavova i Priča o igračkama , ali uglavnom za video izdanja), ali je bio prvi koji je ujednačio kvalitetu i pokazao da hrvatska sinkronizacija može parirati svjetskim standardima. Nakon njega, uslijedili su Shrek , Potraga za Nemom , Auti i brojni drugi – svi s hrvatskim glasovima. No, Ledeno doba ostaje nostalgični prvijenac za generaciju koja je odrasla uz njega.

Danas, više od dva desetljeća kasnije, kada se Ledeno doba ponovno prikaže na televiziji, većina Hrvata radije će gledati hrvatsku verziju nego original s titlovima. To je najveći kompliment koji publika može dati: sinkronizacija je postala original za nas. I dok Scrat i dalje juri svoj žir, a Sid zamara sve oko sebe, hrvatski glasovi Mene, Sida i Diega zauvijek su ostali utkani u djetinjstvo jedne generacije.

Kvalitetna sinkronizacija ne zamjenjuje original – ona stvara novu, autentičnu verziju koja živi vlastitim životom. Ledeno doba na hrvatskom dokaz je da se i “ledeno doba” može zagrijati toplinom dobrog prijevoda i vrhunske glume.

Rezultat je bio iznenađujuće dobar. Umjesto doslovnog prijevoda, gledali smo Mannyja (Mene), Sida (Sidu) i Diega (Diegu) kako govore na savršenom hrvatskom, koristeći fraze poput “Nema beda”, “Opa, opa” i “Bome, da”. Scenarij nije izgubio svoju dušu – naprotiv, postao je još pristupačniji djeci i zabavniji odraslima. Najveća snaga hrvatske sinkronizacije Ledenog doba leži u odabiru glasova. Mene, tmurnog mamuta, sinkronizirao je Ranko Zidarić , čiji duboki, pomalo ironični glas savršeno je dočarao Mannijevu rezignaciju i skrivenu dobrotu. Sida, opsesivno pričljivog ljenivca, glumio je Dražen Čuček – njegova energija, visoki tonovi i nespretne ispade publika pamti kao neke od najsmješnijih trenutaka u povijesti hrvatskog sinkroniziranog filma. Diega, sarkastičnog smilodona, utjelovio je Goran Grgić , unijevši u lik prijeteću, ali na kraju i toplu notu.